Druge klase je potpuno Turska

Turska je potpuno druga klasa: stavovi ljudi i ponašanje u većini javni prijevoz u gradu privlači moju pažnju prvi put sam otišao. Unutrašnjost autobusa, voza, tramvaja, broda, trajekta čini mi se kao kulturni, sociološki i ekonomski odraz tog grada. Živim u Belgiji oko godinu dana. Možda ću u drugom članku objasniti stavove javnog prevoza u Belgiji. Ponekad dolazim u Istanbul. Obično koristim tramvaj sa metrobusom. Pretpostavljam da nema potrebe objašnjavati gužvu javnog prevoza u današnjem Istanbulu. U članku koji sam ponovo pročitao na takvom putovanju preispitao sam Istanbul i današnji Istanbul prije oko sedamdeset godina. Halide Edip napisao je članak o ljudskim pejzažima u javnom prijevozu 1939 Istanbul. Ovog mjeseca ću se skloniti u razumijevanje Adnana Özera, koji je odgovoran za našu kulturnu knjigu i naš knjižni dodatak, i podijelit ću svoja razmišljanja o ovom članku. Mislim da će odraz Istanbulske promene i nepromenljive sudbine na javni prevoz privući vašu pažnju.

U 1939-u postoje dva klasična tramvaja u Istanbulu, prvi i drugi. Na prvom mjestu uglavnom putuju ljudi s visokim prihodima, dok su na drugom mjestu ljudi iz javnog, srednjeg i zlatnog putovanja.
Halide Edip, na tramvaju (večer, broj 7403, 2 June 1939) opisuje društvene pejzaže na koje nailazi u prvoklasnom tramvaju. Tramvaj je prepun. Stajanje je više od sjedenja. Mladi ljudi sjede na upražnjenim mjestima uprkos stojećim starcima dok se prostor otvara na stanicama. Čovek u četrdesetima, umotan u trake s obje ruke, privlači pažnju autora. Čovek koji izgleda kao da pati, je kao “razapet”. Ovaj čovek koji je poremećen na leđnoj kosti je onesposobljen. Pohlepni, mladići se spuštaju iz tramvaja u trenu, čovek sa hiljadu koraka se spušta niz stepenice tramvaja.
Drugi putnik koji je privukao pažnju Halide Edip bio je trudna žena. Ova žena, koju autor naziva değil not beautiful, a ne stilizovan, nije mlad ”, također je umotana u trake kako bi održala ravnotežu. Za Halide Edip je šteta što drugi ljudi na tramvaju, posebno žene, ne vide nju i nisu svjesni nje. Malo kasnije “jak, sportaš, mladić sa stražnje uličice” daje ovoj ženi svoje mjesto. Samo je ovaj mladić mogao primjetiti ženu koja čeka dijete.
Troje mladih iz Galate, starosti između petnaest i sedamnaest godina, također je privuklo pažnju autora. Prema riječima autora, ovi mladi ljudi čiji je turski jezik iskrivljen su ukrašeni uzorci Firuz-bega u Karagocu ”. Ovi tinejdžeri ometaju studentske djevojke s crnim haljinama na prozoru iza njih svojim pogledom i riječima. Crvenkaste devojke svoje sramote spasavaju porodični prijatelji koje shvate na sledećoj stanici. Kada muškarac pozdravi djevojčice i počne govoriti, mladi odlaze.
Tramvaj je na vrhu mosta. Zviždaljke zvuče dok ljudi gledaju u more. Tramvaj se iznenada zaustavlja. Od Galate, dvije mlade djevojke su vikale i čak se smijale, pitajući zašto je zaustavljen tramvaj. Policajac kaže da su mučenici aviona prošli, a tramvaj zastao zbog toga. Görev Razumijemo, rekao je odgovor polaznika mladim djevojkama koje su se nastavile smijati. Sert Ako razumijete, morate ušutjeti.
Nakon ovih pejzaža s kojima se susreće u vožnji tramvajem, autor ocjenjuje naš društveni i kulturni život. Halogena Edip stara izreka u Turskoj da takve stavove ne može biti onaj stari argument u Turskoj, "čvrsto životu zajednice", a zatim povezati. Danas je opstanak te trudnice i razlučivanje starijih i invalida posljedica raspada tog strogog života u zajednici. Ova dezintegracija eliminiše mehanizam lične samokontrole. Autor uspoređuje ove situacije s Engleskom i Francuskom. Iako u Francuskoj postoje zakoni koji čine invalidne osobe, trudnice i starije osobe prioritetom u tramvajima, iako ti zakoni ne postoje u Engleskoj, prioritet se daje socijalnom pravu.

Halide Edipovi tramvaji

Halide Edip odustaje od "donošenja presuda" o tramvajima na kraju svog članka. Suočiti se s ovim stavom kada kaže da se autobus ili vozi na drugoj poziciji, donosi upečatljiv pogled na zaključke iz ovoga: "Druga klasa je potpuno Turska. Možete ga nazvati tramvajem bilo koje moderne, moćne nacije ... To je džemat koji je povezan u cijelom smislu. Djeca i trudnice, nalazi štake alil mjesto ... "Autor otkriva da je Turska promašila drugo mjesto. To, iako je svjesno da je Turska sretna što se sada mijenja. Te će stranke nastaviti da mu zabijaju glavu.
Halide Edip govori o "svijetu tramvaja" u svom članku o ulici i tramvaju. Kaže da su se unutrašnjost i van tramvaja promijenili otkako je tramvaj počeo voziti od stanice Aksaray do Bešiktaša. Prepirke i prepirke u tramvaju postepeno se povećavaju. Nakon Beyazıta ili Sultanahmeta, prepuna hrpa postaje gomila ljudi. Ove se gomile uvijek prepiru kako bi pronašle rješenja za gomilu, svakodnevno razvijaju nove projekte. Tramvaji su mjesta na kojima se događaju ovi projekti. Svatko definitivno ima projekt koji je iznio za rješavanje problema u gradskom životu. Osim gužve, gužve, vrućine ili hladnoće, ovaj projekat sohbetPutnicima i slušaocima uvijek je ostavljao osmijeh na usnama.
U Istanbulu, skoro svi dobijaju tramvaj. Kao što je autor rekao, postoji i drugi deo mosta. Ali postoji i privatni sektor sa posebnim alatima na toj strani. Halide Edip, koji misli da će ova putovanja, koja nisu naviknuta na ovaj novi odjeljak, mnogo naučiti, u ovom odjeljku gledaju kao na one koji ne znaju kako živjeti i odlučuju da će učiti tek kada stignu na tramvaj. Prema Halide Edipu, tramvaji su srce društvenog života. Krajolik je kulturna mapa koja prikazuje ljude iz svih sfera života u najvećem gradu kao što je Istanbul. Autor, koji se bavi različitim regionima i živi na ovoj mapi, sretan je što je u javnosti. Jedna od upečatljivih stvari u njegovim člancima o Istanbulu je Halide Edipova popularna perspektiva. Ovakav stav pisca koji se ne navikava na debelu dlaku kada vidi one koji ne mogu nositi zimsku odjeću oko sebe za vrijeme putovanja i to pitanje ovaj kaput je pokazatelj da svi sanjaju o svijetu u kojem su svi jednaki i nitko nije hladan.
Autorova kritika je sve više egocentrična manifestacija u društvu. Halide Edip, koji pridaje veliku važnost individualizmu u svom planu razmišljanja, ne voli "egocentrični" stav i ističe da ljudi trebaju paziti jedni na druge. Ovaj individualistički stav pokazuje se kao sebičnost, nepoštovanje i apatija u društvenom životu. Halide Edip sjeća se fraze "Svijet je ogledalo, bez obzira kako ga pogledate, u njemu ćete vidjeti suprotno" u svim putovanjima koja je napravio tramvajima. Istanbul se mijenja. Doživljava društveni život, kulturu i svakodnevni život Istanbula, koji mu nedostaju, za razliku od promjena u njegovom svijetu. Halide Edip se uglavnom žali na gužvu u svojim člancima u Istanbulu. Vjeruje da su se i milost i dobrota izgubili u ovoj gomili ...